Dio I: Uvod u ludilo
Zagreb nas je pustio van kao rijetko kada – bez kolapsa, bez nervoznih vozača i bez isprike. Hladnih glava i još hladnijih limenki krenuli smo starom cestom prema Slunju. Put dug, ali pun obećanja. Cilj? Bearstone Festival – svetište fuzz pedala, stoner riffova i Mrežnice hladne kao polarni šamar.

Na ulazu, sve je teklo kao LSD niz kičmu – brzo, glatko i toplo. Akreditacije? Nema čekanja. Ljudi? Pristojni, možda i prepristojni. Zamišljali smo neki kaos, a dobili red i osmijehe. Kamp B nam je bio preporučen od samog zaštitara – čovjeka mudrog pogleda i smirenog pulsa. I bili smo mu zahvalni. Tamo negdje, između šatorskih carstava i ljudi što su već prvi dan nosili glazbu u koraku, pronašli smo naše mjesto – bez hlada, ali sa šatorskim krilom i pivom u ruci. Spremni za rat. Ili ples. Ili oboje.
Prvi koraci po terenu – i već osjetiš puls festivala. Ljudi nisu tu slučajno. Nema pozera. Ovdje su svi došli s razlogom – riff ih je pozvao, a priroda i pivo zadržalo. Bearstone piva je, da, okej – nije džabe, ali ni bezobrazno. I nitko se ne žali. A to ti puno govori.

Dio II: Mill Stage, Jam Stage, i Stoner Transcendencija
Na prvi pogled, Mill Stage izgleda kao da ga je netko s ljubavlju sklepao iz drveta i entuzijazma. Smješten uz rub festivala, zaklonjen šumom i šaptom Mrežnice, djeluje kao da će se svakog trena pretvoriti u improvizirani roštilj party s akustarom. Ali to je iluzija. Jer Mill Stage udara ravno u prsa.

S druge strane, Jam Stage je otvorio poljski Sautrus, stoner hipnoza kovana zvukom sedamdesetih, kanalizirana kroz moderni kaos. Publika se počinje okupljati, lagano puni prve redove. Noć pada, a s njom dolazi i maraton bendova. Četiri u nizu, bez milosti. Rifovi razbijaju sve što je preostalo od naše gradske racionalnosti.
Dio III: Petak – buđenje, prva kava, i napad fuzz zvijeri

Osam ujutro. Ptičice cvrkuću. Ljudi se motaju oko umivaonika kao ratnici koji skidaju jučerašnju prašinu s lica. Neki idu u Mrežnicu. Ledeno, ali oslobađa.
Hrana? Raj – od burgera do falafela, nitko ne ostaje gladan. A onda kreće. Atomic Mold u 14:00 – brutalni podsjetnik da ovo nije piknik, ovo je Bearstone.
Savršenstvo organizacije – izmjene stageeva tempirane do sekunde. Kreneš s jedne bine, već čuješ drop D s druge. Masa hoda, pleše, diže prašinu kao da će se u njoj pojaviti novi prorok fuzz rocka.
Kiša? Nema problema. Malo nevrijeme i već si zarobljen kod jednog stagea. Ali nitko se ne žali. Nitko ne odlazi. Bearstone ne priznaje bijeg. Kiša pada, ali riffovi ostaju.
Stone Stage – večernja svetinja.
Počinje s Maidavale. Te žene su ubile sve. Profesionalizam, energija, zvuk – festival sada već postaje iskustvo koje nadilazi klasičnu “koncertnu” formu. Ovo je stoner ceremonija.
Dio IV: Ana i Bilježnica
Ana, naša predivna fotografkinja ovog festivala – krade mi bilježnicu negdje oko treće pive i piše svoj doživljaj. Čitam ga tek kad smo se vratili. Neću prepričavati – suština Bearstonea je u njezinoj zabilješci:

Dio V: Peglice, plivanje i oproštaj
Peglice i Komandosi – prodali duše festivalu. Negdje oko 17:30 ekipa se skuplja pred Jam stageom, i onda… BOOM. “Stjepan Major” razvaljuje sve pred sobom. Ljudi skaču, pjevaju, ludilo. Prašina. Ljubav. Energija.
Nedjelja nas zatiče umorne, ali sretne. Kupamo se između bendova, slušamo dok plutamo niz Mrežnicu. Festival je završio, ali mi ostajemo još dan. Odmor. Kontemplacija.
I osjećaj koji ne prestaje: kako se uopće vratiti natrag? Kako se vratiti u ritam svijeta kad si upravo bio dio nečeg boljeg, iskrenijeg, prirodnijeg?